Autorica: Tena Vujnovac, dr. med., otorinolaringolog,
Opća bolnica Šibenik
Alergijski rinitis spada u skupinu alergijskih bolesti, ali s obzirom na blažu kliničku sliku u usporedbi s astmom i atopijskim dermatitisom često mu se pridaje manja važnost. Unatoč tome svojim simptomima znatno smanjuje kvalitetu života malim pacijentima.
Po definiciji AR je simptomatski poremećaj nosa, odnosno upalna reakcija zbog susreta IgE s odgovarajućim alergenom. Razvija se eozinofilna upala s aktivacijom mnogih medijatora, u početku se otpuštaju histamin, razni citokini (Il-4, IL-5, IL-6, Il-13), medijatori oštećenja tkiva i dolazi do stanične infiltracije limfocita T i mastocita. To dodatno pridonosi hiperreaktivnosti sluznice, pa čak i kada nema kontakta s alergenom (npr. dim, jaki mirisi, hladno-topli zrak) dolazi do simptoma koji odgovaraju simptomima AR-a.
Prevalencija AR-a u djece procjenjuje se na oko 17 % i u stalnom je porastu. Smatra se da skoro 80 % bolesnika razvije simptome do 20. godine života.
Etiologija AR-a načelno se može podijeliti u nasljedne (genetske) i stečene (vanjske).
Ako govorimo o genetskoj predispoziciji, to je pojačano stvaranje IgE na vanjske alergene; ako je jedan roditelj atopičar, šanse za razvoj udvostručene su (pogotovo ako je majka prenosilac). Ako su oba roditelja atopičari, rizik je učetverostručen.
Što se tiče stečenih čimbenika, smatramo da ulogu imaju smanjen broj infekcija u djetinjstvu (cijepljenje, učestala upotreba antibiotika, pretjerane higijenske navike) te povećana izloženost zagađivačima, iritansima, alergenima.
Alergeni mogu biti razni, ugrubo ih dijelimo na inhalacijske i nutritivne. Od inhalacijskih najčešće su to peludi trava, stabala i korova (koje variraju s obzirom na regionalnu distribuciju – kontinentalna vs. mediteranska Hrvatska), grinje kućne prašine, životinjski alergeni (kod mačaka iz sline, a kod pasa u slini, mokraći i koži).
Treba svakako naglasiti da većina djece koja će razviti AR u ranoj dojenačkoj dobi (prvim mjesecima života) razvije ekcem koji je 50 % uzrokovan alergijom na hranu (najčešće bjelanjak kokošjeg jajeta, mlijeko, kikiriki). Nakon treće godine života preosjetljivost na nutritivne alergene zamjenjuje se preosjetljivošću na aeroalergene.
Simptomatologija AR-a jesu svrbež, kihanje, serozna rinoreja, kongestija nosa, alergijski konjunktivitis u obliku svrbeža, suzenja i fotofobije (rinokonjunktivitis).
Postoji nekoliko vrsta klasifikacije. I dalje je najzastupljenija ona na sezonske i cjelogodišnje (ako govorimo o inhalacijskim alergenima).
Fenotipska klasifikacija dijeli se na:
KIHAVCI/SLINAVCI (kihanje, serozna rinoreja, svrbež nosa, povremeno kongestija, ujutro i navečer pogoršanje, često konjunktivitis) i
ZAČEPLJENCI (bez kihanja, gusta rinoreja, postnazalni drip, bez svrbeža, kongestija, stalni simptomi, pogotovo noću, bez konjunktivitisa)
Dijagnoza se najčešće može postaviti samo anamnestički i kliničkom slikom uz fizikalni pregled (edematozna, lividna sluznica nosnih školjki uz seroznu sekreciju, nabor na nosu, tzv. „alergijski pozdrav”). Od dijagnostičkih pretraga možemo se poslužiti kožnim alergološkim testiranjem (PRICK – nepouzdan do druge godine života), RIST, RAST i eozinofilima u obrisku nosa (općenito nije toliko pouzdana za dokazivanje AR-a). Treba naglasiti da ponekad klinička slika i status ne koreliraju s dijagnostičkim pretragama, a djeca pokažu odličan odgovor na terapiju za AR).
Kod liječenja AR-a na prvom je mjestu prevencija – pokušati izbjegavati poznate alergene (uklanjanje ljubimaca, tepiha, zavjesa, pranje pokućstva parom visoke temperature, provjetravanje stana, izbjegavanje kontakta s alergenima prema peludnom kalendaru). Lokalno ima smisla ispiranje nosa fiziološkom otopinom da se „isperu” alergeni na trepetljikama nosne sluznice.
Farmakološki posežemo za antihistaminicima, intranazalnim kortikosteroidima (INKS) i antagonisitima receptora leukotriena. Općenito bolji odgovor na antihistaminike imaju „kihavci”, dok „začepljenci” imaju bolji odgovor na INKS. Postoji i intranazalni sprej koji je kombinacija lokalnog antihistaminika i kortikosteroida. Uglavnom, potrebno je naći odgovarajuću terapiju da se postigne što bolja kvaliteta života. Naglasak stavljam na to da pacijenti često loše reagiraju na jednu vrstu, npr. INKS, dok kod druge vrste INKS dovodi do izvrsnog kliničkog odgovora. Isto tako i s antihistaminicima. INKS sprej ne treba se bojati davati djeci jer je bioraspoloživost kortikosteroida manja od 0,5 %, pa je moguća i duža primjena istog. Osim klasične farmakološke terapije moramo spomenuti i imunoterapiju , s kojom se započinje u početku bolesti (potkožno ili sublingvalno) i odlična je metoda za djecu stariju od pet godina.
